|
ALTERNATIVNE KRIVIČNE SANKCIJE
29-30. maj 2003.
IZVJEŠTAJ
U Podgorici je 29. i 30. maja 2003. g. u organizaciji FOSI ROM (a u saradnji sa kancelarijom Američkog udruženja pravnika u Crnoj Gori i Ministarstvom pravde) održan skup o alternativnim krivičnim sakcijama za predstavnike radnih grupa koje rade na reviziji zakona iz krivično-pravne materije i predstavnike ostalih profesionalnih grupa potencijalno zainteresovanih za uvodjenje krivičnih sankcija kao alternative kazni lišenja slobode. Cilj skupa bio je da se promoviše koncept alternativnih sankcija medju relevantnim predstavnicima odredjenih profesionalnih kategorija, imajući u vidu trenutne legislativne poduhvate i preporuku SE zakonodavcima da, gdje god i kad god je to moguće, zakonom predvide ne-zatvorske kazne, ukoliko je neophodno i na probnoj (eksperimentalnoj) osnovi. U radu skupa učestvovalo je 30-ak predstavnika sudstva, tužilaštva, advokature, socijalnih službi i predstavnika zainteresovanih medjunarodnih organizacija. Skup je otvorio 29. maja ministar pravde Crne Gore, Željko Šturanović, osvrćući se uopšteno na pojedina nova rješenja koja su predvidjena u radnim verzijama Krivičnog i Zakona o krivičnom postupku, a koja će najvjerovatnije naći svoje mjesto i u konačnim verzijama pomenutih zakona.
U nastavku rada skupa predstavljeni su medjunarodni standardi u domenu uvodjenja i primjene koncepta alternativnih sankcija, prije svega rješenja iz Tokijskih pravila (standardnih minimalnih pravila Ujedinjenih nacija za alternativne kaznene mjere) ali i relevantne preporuke Savjeta Evrope u ovom domenu, koje su se u nekoliko navrata bavile problemom prenatrpanosti zatvora i mogućnostima uvodjenja sankcija i mjera koje bi bitno ublažile taj problem (1). Za razliku od Tokijskih pravila koja daju dugu listu krivičnih djela i načina njihovog razvrstavanja u predkrivičnom postupku (2), kao i vrste kazni koje mogu biti izrečene u fazi postupka nakon donošenja presude, preporuke Savjeta Evrope su manje precizne (izuzetak je preporuka R (2000) 23 koja daje primjere sankcija i mjera u vidu društveno korisnog rada u zajednici). Pooštravanje kaznenih standarda, kao i sve češće izricanje dužih zatvorskih kazni dovelo je do prenatrpanosti zatvora i Savjet Evrope je nedavno pozvao zemlje članice da ponovo preispitaju zahtjev sadržan u Preporuci 1257, donijetoj 1995. godine, koja se odnosi na uslove izvršenja zatvorske kazne u zemljama članicama i da omoguće njenu adekvatnu implementaciju. Monika Platek (profesor krivičnog prava na Univerzitetu u Varšavi, ekspert brojnih medjunarodnih organizacija i iskusni teoretičar krivičnog prava) uspješno je približila učesnicima skupa model medijacije u krivičnim stvarima kao alternativne sankcije koja se prema poljskom zakonu primjenjuje ne samo u predkrivičnom već i u krivičnom postupku, a u novije vrijeme i u postupku samog izvršenja zatvorske kazne. Medijacija je model posredovanja izmedju žrtve krivičnog djela i njegovog počinioca, čiji modaliteti variraju od zemlje do zemlje. U Sloveniji se ovaj model uspješno primjenjuje od 2000. godine i doveo je do znatnog smanjenja zatvorskih kazni. Monika Platek je medjutim izrazila sumnju u efikasnost njene primjene u poljskom kontekstu obzirom na još uvijek prisutan tradicionalizam u percipiranju pojma štete i poimanju legitimnog interesa oštećenih da imaju više uticaja na posljedice svoje viktimizacije.
U nastavku radnog dijela prvog dana skupa izlagali su i predsjedavajući radnih grupa za izradu novog Krivičnog zakona (prof. dr. Branislav Tomković), Zakona o krivičnom postupku (Prof. dr. Drago Radulović) i reviziju postojećeg Zakona o izvršenju krivičnih sankcija (Željko Jočić). U svom izlaganju gospodin Tomković je ukazao na neka nova rješenja sadržana u radnoj verziji novog Krivičnog zakona, prije svega alternativnu kaznu »rada u javnom interesu«, koji je predvidjen za krivična djela zaprijećena novčanom kaznom i kaznom zatvora u trajanju od 3 godine. Radi se o mjeri koju je moguće izreći isključivo uz pristanak osudjenog lica, koja se može izreći u trajanju od 40 – 240 časova rada a u vremenskom intervalu od 1 – 6 mjeseci (pri čemu svakih 40 započetih sati rada predstavlja jedan mjesec manje zatvorske kazne) i koja ne može imati za rezultat ekonomsku korist za neko treće lice. Tomković je, prezentirajući suštinu sistema krivičnih sankcija prema novom zakonu, istakao da nema dilema u pogledu broja i vrsta predvidjenih sankcija ali ima u dijelu njihovog izvršenja budući da kazne poput rada u javnom interesu podrazumijevaju dobro razradjen sistem posredničkih institucija koje bi pomagale u realizaciji istog, a za koji u našem sadašnjem sistemu ne postoje adekvatni uslovi. Istakao je, medjutim, da eksperimentalnu primjenu ove sankcije, na teritoriji gdje za to trenutno postoje najadekvatniji uslovi, treba ozbiljno razmotriti. Prof. Radulović je u svom izlaganju naveo alternativno rješavanje krivičnih stvari (odnosno gore navedenu medijaciju u krivičnim stvarima) i institut tzv. odloženog gonjenja, kao novine u radnoj verziji Zakona o krivičnom postupku. Medijacija u krivičnim stvarima je i ranije postojala ali kao mogućnost u izricanju kazne maloljetnim licima. Radna verzija novog Zakona proširila je tu mogućnost i na punoljetna lica. Gospodin Joćič se na prethodna izlaganja nadovezao uglavnom konstatovanjem nedostatka smještajnih kapaciteta za izvršenje zatvorske kazne koja se, u lošoj ekonomskoj situaciji, u poslednje vrijeme (neuobičajeno često) izriče i umjesto novčane kazne jer se stranke u nedostatku novačanih sredstava same opredjeljuju za zatvorsku kaznu. On se izjasnio u korist uvodjenja alternativnih sankcija ali je iznio i brojne izazove u njihovoj implementaciji.
Letonski model društveno korisnog rada (u daljem tekstu: DKR) prezentirala je Anhelita Kamenska, svojevremeno direktor programa reforme krivicnog prava u letonskoj Fondaciji OSI, a sada koordinator u Centru za državnu politiku »Providus« u Rigi. Radi se o zemlji sa izuzetno strogom kaznenom politikom u kojoj je novi Krivični zakon stupio na snagu u aprilu 1999. godine i jedan je od najrigoroznijih u Evropi. Navedeni zakon predvidio je dvije nove vrste kazni od kojih je jedna besplatan DKR. Osnovne karakteristike ove kazne su 40-280 sati društveno korisnog i besplatnog rada (pri čemu 2 – 4 sata dnevno tokom slobodnog vremena), gdje svako kršenje obaveze vodi kazni zatvora i gdje se 2 sata društveno korisnog rada tretiraju kao ekvivalent jednog dana kazne zatvora. Koncept je u Letoniji uveden na nacionalnom nivou ali država nije stvorila neophodne pretpostavke za implementaciju koncepta što je dovelo do toga da Soros Fondacija – Letonija postane agencija za koordinaciju implementacije koncepta. Fondacija je potražila u lokalnoj zajednici partnere za implementaciju koncepta i pronašla ih u odjeljenjima za socijalno staranje i pravnim odjeljenjima u opštinama gdje su imenovani koordinatori za sprovodjenje programa. Uz podršku i saradnju Ambasade Velike Britanije u Letoniji izabrano je 10 opština zainteresovanih za razvoj programa i organizovane su studijske posjete za sudije i zvaničnike lokalnih vlasti. Nakon dvogodišnjih napora više od 1.100 sudija, tužilaca, policajaca, predstavnika lokalnih vlasti i potencijalnih poslodavaca prošlo je neki od vidova obuke u dijelu implementacije DKR. U odnosu na 2000. godinu procenat izricanja ove sankcije povećao se u 2002. godini sa 4,7 na 9,6%. DKR se u Letoniji najčešće izriče za vožnju u pijanom stanju, kradje, nelegalnu sječu drveta i sl. Poslovi su u početku bili manuelnog karaktera ali se u novije vrijeme sve više dovode u vezu sa vještinama prestupnika. Kamenska je naglasila da je obim izazova pred kojima se Letonija nalazi u pogledu smanjenja zatvorske populacije ogroman i razvoj alternativa ovoj kazni u svim fazama postupka treba da podstakne širu reformu krivičnog prava.
Drugog dana skupa Edvin Tolefson, sada penzionisani bivši službenik kanadskog Ministarstva pravde i profesor na Univerzitetu u Seskečuanu, predstavio je kanadska iskustva u primjeni koncepta DKR. Ovaj koncept u Kanadi datira od 1970. godine kada su sudije kao mjeru za suzbijanje recidivizma i obezbjedjenje dobrog ponašanja okrivljenog počeli izricati mjeru DKR. Ova mjera primjenjivana je uglavnom za maloljetnike kada je ovo pitanje prvi put zakonski regulisano 1982. Zakonom o maloljetnim prestupnicima. Izmjene i dopune Krivičnog zakona Kanade su izvršene 1995. godine sa namjerom da se DKR preciznije zakonski reguliše. Pristanak osudjenika u Kanadi nije preduslov za sud da izrekne kaznu društveno korisnog rada ali je maksimalan broj sati koji se može izreći 240 (kao i u radnoj verziji našeg Krivičnog zakona). Odgovornost za sprovodjenje programa DKR leži uglavnom na ministarstvima ili, u rijetkim slučajevima, na delegiranim privatnim agencijama. Tolefson je ukazao na činjenicu da dobro ustanovljen i funkcionalan sistem izricanja kazne DKR predstavlja osnovni preduslov njegove uspješne implementacije.
Medlin
Ostin, iz Američkog udruženja pravnika, predstavila je američko
iskustvo u primjeni koncepta DKR. Dio njenog izlaganja koji se ticao troškova
zatvorske u odnosu na kaznu društveno korisnog rada bio je više nego
efektan: u odnosu na 18.000 EUR koliko u SAD državu godišnje košta
kazna zatvora, sankcija društveno korisnog rada košta 5.000 EUR.
Skup je zatvoren diskusijom o mogućnostima koje crnogorski kontekst pruža za uvodjenje alternativnih sankcija. Da li izricati sankciju »rada u javnom interesu« u istom mjestu gdje je djelo počinjeno ili u nekom udaljenom mjestu, da li je izricati »sa odloženim dejstvom« (e.g. odsluživanje kazne tokom sezone kada je u nekim mjestima povećana potreba za radnom snagom), ustanovljavanje odgovarajućih mehanizama implementacije i evaluacije, sumnja u (kontra)produktivnost primjene alternativnih sankcija i sl., samo su neka od pitanja/dilema koja su bila predmet diskusije izmedju domaćih i stranih eksperata. (1) Preporuka R (92) 16 npr. ističe da je njena svrha da se ustanovi set standarda koji upravo omogućavaju vlastima koje donose odluke i organima odgovornim za implementaciju da obezbijede efektivnu primjenu sankcija i mjera prinudnog rada od društvenog interesa. Ova primjena mora težiti da održi neophodni i potrebni balans izmedju, na jednoj strani, potrebe da se zaštiti društvo u smislu održavanja pravnog poretka i primjene normi koje obezbjedjuju reparaciju povrede koja je pouzrokovana na strani žrtve, i na drugoj strani, bitno uvažavanje potreba počinioca, imajući u vidu njegovo društveno prilagodjavanje. (nazad) (2) Neke od sankcija koje mogu biti izrečene u predkrivičnom postupku (tzv. diverzija) uključuju ekonomske sankcije i novčane kazne, uslovnu kaznu i sudski nadzor, nalog za društveno koristan rad u zajednici, kućni pritvor i sl. Nasuprot ovome, kada već dodje do krivičnog postupka, mogu se izreći dopust, kazneno-popravni dom, rad ili puštanje na slobodu u cilju obrazovanja, oproštaj, pomilovanje i sl. (nazad)
|