Korupcija u obrazovanju i oko njega
  

MOJIMA TVOJU, TVOJIMA MOJU KNJIGU

Obrazovanje se ne smije abolirati na osnovu izgovora da je i ono odraz stanja u društvu, jer to nije. Istina je sasvim drugačija: cijelo društvo je odraz onoga što se začne u školi, misleći pri tome na cijeli sistem

Za etikom se u obrazovanju poseže samo u ekstremnim slučajevima, tačnije kada neki incident poprimi obilježje skandala. O korupciji da ne govorimo - to je definitivno tabu tema ne samo kod nas već i (rjeđe) u mnogim zemljama širom svijeta.

Na nedavnoj regionalnoj konferenciji pod nazivom "Transparentnost, etika i antikorupcijske mjere", održanoj oktobra ove godine u Miločeru u organizaciji Fondacije Institut za otvoreno društvo i Ministarstva prosvjete i nauke, stručnjaci Uneska i Međunarodnog instituta za planiranje u obrazovanju predočili su prosvjetnim poslenicima iz regiona zapadnog Balkana pojavne oblike fenomena korupcije u obrazovanju.

Kroz primjere korupcije u obrazovanju učesnici su prošli gotovo cijelu planetu i na trenutak se osjetili stanovnicima globalnog sela budući da su na primjerima zemalja širom svijeta i sistemima koji su propusni pod navalom ove pošasti gotovo sve navedene fenomene prepoznali - zasad stidljivo - i kod nas.

INDEKS KORUPCIJE PA POMOĆ: Predavači Instituta za planiranje u obrazovanju nijesu Crnu Goru uzimali u obradu jer indeks korupcije za nas još nije rađen i suočavanje sa ovom ocjenom tek predstoji. Naime, htjeli mi to ili ne, indeks korupcije se mjeri jer to zahtijevaju međunarodne finansijske i druge organizacije prilikom odmjeravanja kriterijuma za dodjelu kredita, zajmova, prijem u članstvo međunarodnih institucija itd.

Značajnim dijelom u taj indeks ulazi i indeks korupcije u obrazovanju zato što je ovaj sektor najveći po značaju, veličini i novcu koji država izdvaja iz budžeta. Zato korupciju u obrazovanju treba posmatrati šire i strože nego u drugim oblastima. Otuda se svaki nedostatak etike u oblasti obrazovanja smatra nekim vidom korupcije samo ako pretpostavlja korist. Korupcija se u ovom smislu ne mjeri jednoznačno, kao davanje i primanje mita, već u svim njenim pojavnim oblicima koji podrazumijevaju da neko koristi svoju poziciju po osnovu rada ili statusa u društvu da sebi ili drugome pribavi bilo materijalnu (novac, akcije, umjetnička djela itd.) bilo nematerijalnu korist (uslugu, zaposlenje, zvanje, uticajnu poziciju, ocjenu iz nekog predmeta itd.). S tim u vezi, obrazovanje se ne smije abolirati na osnovu izgovora da je i ono odraz stanja u društvu, jer to nije. Istina je sasvim drugačija: cijelo društvo je odraz onoga što se začne u školi, misleći pri tome na cijeli sistem.

Kroz konkretne primjere naslutiću samo neke od primjera koji se u obrazovanju računaju kao korupcija, ili neetično ponašanje, a postoje tu oko nas. One pretjerano očigledne - kakve su namještanje zaposlenja, zloupotreba budžetskih sredstava i tendera, kupovina ocjena i diploma, lažno prikazivanje broja učenika zarad boljeg finansiranja škola, protekcionizam u svim sferama itd. - neću obrazlagati.

ROĐAČKE MANUFAKTURE: U nas su mnoge škole i fakulteti postale male porodične ili rođačke manufakture. Nažalost, u vrijeme od kojega se često ograđujemo (podsjetiću: neko ga je zvao socijalizmom, a neko komunizmom), bilo to je bilo gotovo nezamislivo jer je ta praksa bila sramotna. Danas se zaposlenje često ne smatra karijerom već socijalom pa su se interesi od etike oprostili i u ovom dijelu. Svima su nam u sjećanju oni dani kada smo gotovo osjećali sažaljenje prema učenicima čiji su roditelji bili nastavnici svojoj djeci. Od njih se tražilo uvijek znatno više! Sada, protivno zdravoj logici, od njih se očekuje mnogo manje od minimalnog. Često se ide i korak dalje pa se roditelji fosilizuju na radnim mjestima čuvajući ih za svoje ljubimce, ne ustežu se ni od toga da svoje ljubimce tamo odnjeguju i nerijetko da na njih prenesu izgrađeni status.

U tome prednjače (kakva šteta) univerzitet i njegove institucije. Prilikom zapošljavanja, izbora u zvanje, na funkciju ili prosto zaposlenje na radno mjesto najvažnije je za sobom imati mali ali umješan kvaziizborni štab. U svim oblicima kadrovanja, ljudi koji ne prezaju od rođačko-prijateljsko-partijskog povezivanja postali su bezmalo profesionalci. Zasluge moraju imati samo oni koje bi bilo stid da se u ovako nešto upuštaju. Zasluge su centralni koncept svih emancipovanih društvanih sistema. Po mnogo čemu surovi, ovakvi sistemi podrazumijevaju, čak i da imate najbolje zasluge na svijetu, svaki i najblaže nagoviješteni konflikt interesa po rođačko-porodičnoj liniji podrazumijeva diskvalifikaciju po automatizmu.

UČITELJICE I AUTORSKA PRAVA: Nedavno su jedne dnevne novine pisale o problemu nedostatka knjiga za lektiru i, ne sluteći, eksponirale jedan prilično ozbiljan fenomen. Naime, učiteljice ili nastavnice dosjetile su se da fotokopiraju neka od ranijih izdanja preporučene literature i da ih prodaju svojim učenicima. Odbijajući da pomislim da su u ovom poslu zarađivale, i želeći da vjerujem da su samo htjele da pomognu, osvijetliću još jedno plodno tle za neetično ponašanje - kršenje autorskih prava. Zavisno od ugovora, autorska prava pripadaju autoru ili izdavaču publikacije. Ali, avaj, svratite samo u fotokoprinice u blizini fakulteta, ili u one koje pod nazovom "skriptarnica" (koji im ne pristoji) postoje i na nekim fakultetima. Vidjećete gdje su predusretljive učiteljice iz novinske priče možda naučile taj manir koji su kasnije usvojile ga kao normalan. Dakle, po univerzalnom standardu o autorskim pravima, zabranjeno je kopiranje ili odštampavanje više od jednog pogavlja publikacije. O ovome se svaki freški akademac upoznaje na samom početku akademske karijere jer mu pouka o autorskim pravima stoji u univerzitetskoj brošuri.

U vezi sa prethodnim, i izbor (propisivanje ili preporučivanje) obavezne literature odnosno obaveza kupovine literature često je predmet "namještanja", po principu: ja mojim učenicima-studentima tvoju knjigu a ti tvojima moju itd. Svjedoci smo i nerijetkih tvrdnji da se učenicima ili studentima nameće kupovina pojedinih izdanja. Autorka je žestoko platila jedno priznanje da je ispit spremala po knjizi autora kojeg predmetni profesor (autor knjige koja obrađuje istovjetan predmetni korpus) doživljava svojim suparnikom. Korupcija ili nepostojanje etike se odatle prenose i na sve dalje oblike ponašanja.

EUFEMIZAM ZA KRAĐU: S autorstvom u vezi, neophodno je pomenuti i plagijate, nespretno prerađene (prevedene) kopije originala ili necitiranje izvora tvrđnja, teorije ili stava. U zrelim obrazovno-akademskim okruženjima pak student prvu lekciju na fakultetu uči na temu tipa i tačnosti navođenja izvornog stava (citat) ili pozivanja na isti (referenca). U takvoj sredini, bolje vam je promašiti i sami teorijski koncept nego porešno navesti ili (još gore) ne navesti izvor. Nijesam sigurna da bi u našoj sredini, u kojoj je prepisivanje - umjesto "krađa" - dobilo naziv "Resavska škola", samo studenti pali na ovakvom ispitu.

PALANAČKI ZID: I na kraju, još jedno potencijalno izvorište korupcije. Privatni časovi ili podučavanje. I ovdje se pod firmom kolegijalnosti krije neetično ponašanje i stvaraju čitave (vrlo unosne) manufakture koje prijete da postanu zamjena formalnom sistemu školovanja. Fenomen masovnog uzimanja časova ozbiljan je problem u gotovo svim emancipovanim zemljama svijeta. Tako u Japanu gotovo 70% djece uzima privatne časove prije polaska na fakultet, u Egiptu ih je 65%, Brazilu 50%. Budući ovako masovan, naznačeni fenomen ukazuje da je problem samo dijelom kod učenika. On upućuje da krivica leži na kvalitetu nastave, ili kvalitetu nastavnog programa, ili na lošem planiranju i realizovanju samog programa ili, konačno, da ima po malo od svega. Ko se još sjeća dopunske i dodatne nastave koje su bile jedini oblik onoga što se pretvorilo u privatne časove?

Kako problem gotovo epidemijske masovnosti ove pojave zabrinjava, urađene su mnoge studije na temu privatnih časova. One su ukazale na neophodnost veće trasparentnosti ove djelatnosti, poželjno postojanje nekog samoregulatornog tijela koje će se starati o kvalitetu usluga koje se plaćaju ogromnim novcem. Takođe, stručnjaci apeluju da roditelji dobiju adekvatnu informaciju ili savjet o tome gdje i kome da se obrate. U Crnoj Gori je Ministarsto prosvjete i nauke pokušalo da ovu djelatnost bolje uredi ali, avaj, naišlo je na zid naše palanačke uskogrudosti - u kojoj je logika: "Ja (danas činim tebi), a ti (sjutra) meni" obesmislila svako uređenje ove oblasti. Dakle, i ovdje se namješta. Još jedan lijek za ovu boljku, preporučuju stručnjaci, jeste donošenje kodeksa ponašanja nastavnika. Ovakav kodeks nastavnici bi trebalo da donesu kroz svojevrstan participatorni proces - da se kodeks za nastavnike napravi (zajedno) sa nastavnicima. Uređenjem ove oblasti nastavnici će steći kredibilitet u očima njihovih učenika, te njihovog neposrednog okruženja i šire javnosti.

LOŠA ČINJENJA - LEGITIMAN MANIR: Nijesam ni pokušala da osvijetlim sve oblike neetičnog ponašanja u obrazovanju koji ulaze u opšti indeks korupcije. Ako sam koga zbrinula, nije šteta. I to predstavlja korak dalje u obračunavanju sa ovim fenomenom.

Važno je znati još jednu činjenicu. Korupcija ili nedostatak etike ostavljaju najveće posljedice onda kada se dese u obrazovanju. Budne oči načih učenika i studenata posmatraju sva naša činjenja, željeli mi to ili ne. Kako profesija prosvjetara u našem napola emancipovanom društvu još uvjek uživa autoritativno-referentni ugled u populaciji koja, sljedstveno neiskustvu i mladosti, nije kadra da pravi kritički otklon, njihova loša činjenja učenici i studenti mogu prihvatiti kao legitiman manir. Onda kade se to desi, trebaće mnogo više od učenja o etici da se od tog manira oduče. Razmislite sami: da li roditelj koji je pušač može ubijediti svoje dijete da nikada ne zapali cigaretu. Naravno, ne!

EMBRION U PREPISIVANJU

Korupcija počinje od prepisivanja. To je embrion neetičnog ponašanja. Naivna i naočigled bezazlena pojava, na koju često blagonaklono reagujemo. A ovaj se fenomen samo multiplicira i raste dok se ne pretvori u onaj krajnji oblik kakav je plagijat ili akademska prevara. Ilustrovaću to bezazlenom i stvarnom epizodom koja predstavlja jednu sasvim drugu kulturu. Učenica iz Crne Gore učila je četvrti razred srednje škole u SAD. Ponijevši se kao dobra drugarica, na testu iz matematika ponudila je drugarici da joj "dobaci" listicu. NJena drugarica reagovala je sa zaprepašćenjem i bezmalo šokom zato što je naučena da drži do sebe i da sve uradi sama. Da bih vam približila tu kulturu, dužna sam da napomenem: nastavnice u učionici nije bilo. Disciplina i red, a često samo dogovor, za njih su zakon koji se ne iskušava. Djevojčica iz naše sredine ostala je postiđena i kroz ovo iskustvo naučila da se nešto što se u našoj sredini doživljava prijateljskim gestom tamo smatra omalovažavanjem i neetičkim ponašanjem. A upravo se ovako bezazleno začinje koruptivno (čitajte: neetičko) ponašanje koje se teško zaustavlja u sistemu u kojem su, najblaže rečeno, "zamijenjene teze".

NA ISPITU ISPITNI CENTAR

Još jedan od aktuelnih fenomena je prodaja ili "provala" (dobro ste pročitali!) testova ili "rokova". Ko se od nas ne sjeća čuvenih prijemnih ispita kada su na nekim od popularnih fakulteta u sefu čuvani testovi koji su prethodno štampani u gotovo zavjereničkoj atmosferi, dostojnoj špijunskih trilera, i ipak nalazili put do uplašenih i u svoje znanje nesigurnih kandidata? U kulturi u kojoj je često važno položiti a ne i naučiti, i otkriti da učenik / student nešto ne zna, a ne koliko zna, polaganje ispita je košmar za sve. U ovom se smislu možemo pohvaliti da je dobar pomak učinjen formiranjem Ispitnog centra u Crnoj Gori koji će se ispitivanjem znanja baviti na dubinski i naučni način, a to će relaksirati i "snalažljive" učenike i njihove nastavnike.

Mr Milica Kadić-Aković

Ovaj članak je preuzet sa sajta lista "PROSVJETNI RAD"  - www.prosvjetnirad.cg.yu