IZAZOVI IZBORNE NASTAVE: Medijska pismenost
  

OD ZAROBLJENIKA DO KRITIČKOG KORISNIKA

Piše: mr Božena Jelušić

Na listi gimnazijskih izbornih predmeta ove godine se našla i medijska pismenost. U gimnaziji "Danilo Kiš" u Budvi ovaj predmet izučavaju tri grupe učenika, a u gimnaziji u Kotoru dvije grupe (nastavu izvodi profesorica Marija Jeftić). Autori programa su Božena Jelušić, profesorica književnosti iz Budve i Tomislav Reškovac iz Zagreba, profesor filosofije i književnosti, dugogodišnji rukovodilac debatnog programa i stručnjak u oblasti evaluacije nastave. Nastavne materijale su osmislili Janko LJumović i Duško Vuković, a izradili su ih mladi stručnjaci iz Instituta za medije. Već je izašao iz štampe i zbornik Žene u medijskom ogledalu (priredila Nataša Nelević), posebno namijenjen problemu medijske pismenosti i rodne ravnopravnosti. Finansijska sredstva i angažman različitih stručnjaka omogućila je Fondacija Institut za otvoreno društvo.

Izborni predmeti, kao jedna od novina reformisane škole, sjajna su prilika đacima da usmjere željena znanja i vještine, ali i prilično veliki problem za škole. Naime, čitav niz činilaca još uvijek ne dozvoljava da izborni predmeti zaista pruže mogućnosti kakve su zamišljene, počev od raspoloživog nastavničkog kadra i mogućeg tehnološkog viška, prostornih (ne)mogućnosti i opremljenosti škola, broja prijavljenih učenika za pojedini predmet, posebno u kontekstu opšte nezainteresovanosti za prirodne i matematičke nauke, zahtjevi maturskih standarda, razne teškoće u kombinaciji grupa i pravljenju rasporeda. Ova nastava zahtijeva i drugačiji pristup nastavnika, prije svega obavezu da valjano predstavi predmet i objasni šta će se i kako raditi. Privući učenike znači reklamirati predmet, izaći na "tržište" i podnijeti da budemo ili da ne budemo "kupljeni". Za naše uslove to je veliki udar na navike i poziciju koja po pravilu nikad nije dovođena u pitanje.

Dobar izbor

Predavanja izbornog predmeta svakako vrijedi iskusiti, jer tu zapravo i počinje reformisanje našeg pristupa reformisanoj školi. Iako učesnica u kreiranju programa medijske pismenosti, nisam ozbiljno razmišljala o tome da ga i sama mogu predavati. Pošto sam po godinama staža bliža penziji nego početku, a maternji jezik je zastupljen sa velikim brojem časova, pa se norma ne dovodi u pitanje, bila sam sigurna da ću sa strane posmatrati kako medijska pismenost počinje da živi među đacima. Međutim, pošto je predmetni program krajem školske godine prihvaćen, otvorila se mogućnost da odmah započne svojevrsni pilot projekat i obuka nastavnika koji bi ga u crnogorskim školama predavali. Tako sam u septembru izašla na "tržište" i došla u priliku da se i sama borim za đake. Sve je započelo u amfiteatru, gdje su učenici birali između šest ponuđenih predmeta i šestoro nas koji smo ih reprezentovali, a nastavilo se u učionici, kroz potrebu da učenicima potvrdim da su napravili dobar izbor. Nisam mogla a da se ne zapitam: šta profesorica mojih godina, staža i sigurne norme časova traži u amfiteatru, priželjkujući da učenici imenuju baš njen predmet. Sigurna sam, međutim, da mi je upravo ovo iskustvo pružilo neophodnu osjetljivost u razumijevanju reforme, škole i učenika, a posebno koleginica i kolega koji će morati da se bore za đake.

Ulazak među učenike takođe je značio gubitak sigurne pozicije. Naime, njihove vještine u domenu informatike već su takve da smo ravnopravni, ili su čak oni brži i vještiji od mene. Znači, bilo je potrebno da se iznova borim za poziciju onoga ko ima više da kaže, ko može da ih zainteresuje i da im otkrije kako se ove njihove vještine mogu na nov način upotrijebiti i konceptualizovati.

Nastavnik medijske pismenosti je u prvom redu medijator, sagovornik i savjetnik, pa tek onda tradicionalni nastavnik. To zahtijeva prilično ozbiljnu pripremu, ali kada su u pitanju mediji, teško je promašiti i učiniti čas nezanimljivim. Poseban kvalitet rada jeste činjenica da praktično niste u mogućnosti da date nedovoljnu ocjenu. Neki đaci su sjajni kao novinari, neki kao polemičari, drugi odmah uoče manipulaciju, neki su izrazito vrijedni i posvećeni, drugi sjajni u snimanju medijskih tekstova. Svi žele da pokažu šta su napravili i da provjere svoj rad pred drugovima. Nema bježanja sa nastave, niko ne drijema, nema potrebe da ih umirujem ili da se svađamo. Ubijeđena sam da tome samo jednim dijelom doprinose godine staža u školi i životno iskustvo majke, a mnogo više činjenica da su učenici konačno "na svom tlu". Pošto se u okviru nastave maternjeg jezika često borim sa nepismenošću, nečitanjem, lošom kulturom govora, za mene je nastava ovog predmeta svojevrsna potvrda da tradicionalna škola mora da uvaži to da sposobnosti današnjih učenika više ne pripadaju "Gutenbergovoj galaksiji" već "globalnom selu".

Novi oblik inteligencije

Uobičajeno je da se problemu odnosa medija i obrazovanja pristupa sa apokaliptičkim prognozama. Međutim, informatičko-medijska revolucija samo je jedna u slijedu istorijskog trajanja, a svaku je pratio strah od gubitka određenih vrijednosti. Nekada je Sokrat žalio što će otkriće alfabeta potisnuti dobru naviku pamćenja i usmenu tradiciju, lijepi govor i kazivanje. Pa ipak, naučivši da pišu, ljudi nisu zaboravili da govore, čak su usavršili svoja znanja i vještine u pravcima koje Sokrat nije ni naslućivao. Evidentno je da učenička populacija, ne samo kod nas već i u svijetu, pokazuje sve uočljiviji manjak kognitivnih sposobnosti, strategija i vještina dolaženja do racionalnog argumenta na kojima se zasniva civilizacija određena knjigom, a ne mrežom i medijima. Zato je možda bolje da se zapitamo i istražimo da li i kako novi oblici komunikacije mogu voditi ka nekom novom obliku inteligencije, koju trenutno ne prepoznaje tradicionalna škola, i testiranja zasnovana na modelu kulture knjige. U tom smislu medijska pismenost je korisna ne samo za učenike već i za nastavnika koji pokušava da razumije sposobnosti i nedostatke današnjih mladih ljudi.  

Cilj predmeta medijska pismenost jeste razvijanje vještina i strategija analiziranja i kritičkog čitanja medijske poruke, čime se stvaraju preduslovi da učenici u javnim debatama ne budu samo podanici, već aktivni i konstruktivni građani-učesnici. Planirano je da u okviru nastave učenici snimaju ("pišu") različite medijske tekstove, kratke filmove, reklamne sadržaje i spotove, i da na taj način pokažu vještine i znanja koja su stekli. To zahtijeva razumijevanje karakteristika i komponenti medija, odnosno svijest o tome kako riječi i narativi, slika i zvuk mogu da se koriste u promociji određenih ideja i ciljeva. Sve te vještine najzad osposobljavaju učenika/učenicu da vrši odabir činjenica, da samostalno zaključuje i kritički vrednuje medijski tekst.

Medijski je pismen čovjek onaj koji umije prepoznati vrednosne i ideološke aspekte poruke i zauzeti kritičan stav prema određenim kontroverzama (nasilje, pornografija, stereotipi, industrija zabave...). Nastava ovog predmeta osposobljava učenice i učenike da koriste medije kako bi pomoću njih izrazili svoje ideje i stavove i na taj način aktivno učestvovali u kreiranju javnog prostora građanskog društva. Taj aspekat nastave u isto vrijeme doprinosi razvoju njihovih kreativnih potencijala i estetskog senzibiliteta.

Pogubnost jednostrane komunikacije

Kada su dobili zadatak da načine medijsku poruku - članak o jednom istom događaju namijenjen različitoj publici, shvatili su da je poruka svojevrsna "slagalica", a ne neki neutralni odraz stvarnosti. Više puta su upoređivali i analizirali naslovnice tri najvažnija dnevna lista, odnosno različite televizijske priloge o istoj temi, koji su im nudili često suštinski različitu sliku onoga što se dogodilo; iskusili su uredničku poziciju i vidjeli kako se rasporedom vijesti postižu različiti efekti; zanimljiva radionica im je otkrila pogubnost jednosmjerne komunikacije… Krajnji je cilj da učenici steknu automatsku vještinu da u dodiru sa medijskom porukom postavljaju pitanja, koja su uslov obrazovanja i temelj istinske demokratije: ko je napisao/konstruisao ovu poruku; koje je kreativne tehnike koristio da privuče moju pažnju; kako ovu istu poruku različiti ljudi mogu doživjeti na različite načine; koje vrijednosti i životni stilovi mi se porukom nameću ili se iz nje izostavljaju; najzad, zbog čega se poruka šalje (jer je većina medijskih poruka formulisana tako da ostvari profit i/ili moć).

Tehnike ubjeđivanja u oblasti reklame, učenici i učenice lako prepoznaju i u oblasti političkog marketinga. Obilje nastavnih materijala nudi dvodecenijsko iskustvo zemalja bivše Jugoslavije. Naravno, učenici će vidjeti da ne moraju sva ubjeđivanja biti ista i da se mora razlikovati ono koje se kreće u dozvoljenim okvirima od ubjeđivanja kao društvene zloupotrebe. Pitanje je da li neko ubjeđivanje dozvoljava provjeru od strane primaoca, ili nastoji da ga podvrgne procesu porobljavanja. Drugim riječima, potrebna je na jednoj strani spremnost i sposobnost da koristimo oblike masovne kulture, ali i svjesni otpor prema mehanizmima manipulacije koji nas porobljavaju. Teško da je moguće dobiti bitku sa svim mogućim oblicima manipulacije, medijska pismenost je samo jedan od načina da, u eri dominacije medija, bitka za kritičko mišljenje bude malo ravnopravnija.

PREPOZNATI MANIPULACIJU

Dominacija i snaga mas-medija traži odgovor u vidu kritičkog potrošača. Zbog toga već gotovo tri decenije postoji svjetski trend da u školama djeca uče da se kritički odnose prema medijima. Čak Gone, jedan od najpoznatijih francuskih istraživača uticaja medija na obrazovanje i na mlade, pokazuje kako mediji obrazuju, ali i kako utiču na školu da se i sama mijenja i da prevazilazi tradicionalne oblike podučavanja. Ukoliko su mediji već toliko dominantni, od suštinskog je značaja da se mladi ljudi obrazuju da odgovore i prepoznaju različite oblike manipulacije i tako iskoriste medije u funkciji intelektualnog rasta. Jer, medijska pismenost nije izolovano znanje, već ona na nov način "uvezuje", na primjer, retoričke figure koje se izučavaju u nastavi književnosti, psihologiju kao rasadnik mogućnosti nevidljive manipulacije, različite sociološke fenomene, poznavanje likovne i muzičke umjetnosti i, naročito, najnovije informatičke tehnologije.

ŽRTVE TABLOIDNE SVIJESTI

Već na prvim časovima, kada su sumirali rezultate koliko su koristili medije u toku jedne sedmice, učenici/učenice bili su zatečeni činjenicom da su višestruko više vremena "razgovarali" sa medijima nego sa svojim roditeljima. U mnogo slučajeva se ispostavilo da sa roditeljima, posebno sa očevima, gotovo i da nisu kontaktirali. Zatim su napravili statistiku sadržaja različitih televizijskih kanala i osvjedočili se da preko 80 procenata pripada zabavnim sadržajima, često krajnje sumnjive vrijednosti, koji su najčešće zaokupljali njihovu pažnju. Nije im bilo teško da razumiju da su mediji daleko moćnija obrazovna institucija od škole - dostupna u svakom trenutku i na svakom mjestu. Takođe, mediji ne predstavljaju samo najznačajniji izvor informacija, već u velikoj mjeri utiču na oblikovanje pogleda na svijet pojedinaca i promovišu/oblikuju vrijednosti i obrasce ponašanja unutar društva. A naše društvo je već godinama žrtva tabloidnih medija, pa i zarobljenik tabloidne svijesti.

Ovaj članak je preuzet sa sajta lista "PROSVJETNI RAD"  - www.prosvjetnirad.cg.yu