Tema: Obrazovanje i razvoj građanskog društva
  

OD OPŠTEG DO PRIVATNOG DOBRA

Pod pokroviteljstvom Instituta za otvoreno društvo, u Zagrebu je 6. februara održana konferencija "Obrazovanje i razvoj građanskog društva". Uz veliki broj stručnjaka iz oblasti obrazovanja iz Hrvatske, konferenciji su prisustvovali i predstavnici Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Konferencija je objedinila tri tematske cjeline: Obrazovanje i građanstvo, Religija u obrazovanju i Ciljevi obrazovanja i tržište. Ma koliko se ove teme na prvi pogled činile raznorodnim, pokazalo se da postoji duboko prožimanje između temeljnih postulata građanskog društva i obrazovanja, na jednoj, i tržišta sa svojim mehanizmima, na drugoj strani.

Već i sama činjenica da je škola u svojoj suštini hijerarhijska ustanova, postavlja na dnevni red pitanje da li su joj uvijek svojstvene suštinske vrijednosti građanskog društva, i stalnu brigu da se vodi računa o demokratizaciji škole. Teško je, međutim, objasniti kako to da briga o građanskom obrazovanju, koja je u Evropi naročito izražena od 80-ih godina prošlog vijeka, ide uporedo sa porastom ekstradesnih pokreta mladih i sa manjkom demokratičnosti među njima. Razmišljajući na način Mišela Fukoa, čini se da onda kada jezikom počnu da dominiraju riječi vezane za demokratiju, treba očekivati da je ona na neki način ugrožena.

Opšte je mišljenje, a i iskustveno provjerljiva činjenica, da je posljednjih decenija 20. vijeka u školi došlo do neravnoteže između obrazovnih programa i psihosocijalnih vještina potrebnih za život i sreću pojedinca. Porast novih saznjanja u svim oblastima u isto vrijeme pratilo je i sve veće povjerenje u neolibralni model društvenog funkcionisanja, naročito u snagu i pročišćavajuću moć tržišta. Može se reći da se u škole, malo-pomalo, useljavalo tržište, sa svojim vodećim mehanizmima interesa, koristi, kalkulacije i takmičenja. Otuda nije čudno što religijsko vaspitanje (kojem ti principi nisu svojstveni) u mnogim zemljama bilježi značajne poene i javlja se kao poseban školski predmet. Isto se može reći i za porast nacionalističkih pokreta (na našim prostorima takođe) u okviru kojih se ljudima nudi koncept koji ima hijerarhiju "moralnih" vrijednosti, zbog kojih su čak u stanju i da ginu. Sasvim je jasno da tržišno uređeni svijet ne znači automatski i srećan svijet. Najzad, globalna ekonomska kriza nalaže hitno preispitivanje tržišnog koncepta, i sasvim je izvjesno da će izazvati značajna "tektonska" pomjeranja i preispitivanja u ostalim oblastima društvenog života. Kriza obrazovanja već je zapravo započela, a suštinsko pitanje tiče se upravo odnosa obrazovanja i građanskog društva.

To ne znači da smijemo zanemariti odista emancipatorsku ulogu tržišta u razvoju mnogih građanskih vrijednosti (prava žena, mobilnost mladih, dostupnost i razmjena znanja…). Međutim, isto je tako jasno da principi tržišta ne odgovaraju jednako svim sferama društvenog života, a obrazovanje je svakako ona u kojoj treba biti pojačano oprezan. Da li je i koliko to moguće, posebno je pitanje jer su decenije nekontrolisanog povjerenja u tržište već proizvele nastavnike kojima nije svojstven cjeloviti koncept obrazovanosti. U nastavničkoj populaciji, takođe, počeli su da dominiraju isti oni principi karakteristični za tržišnu utakmicu. Dogodila se i inflacija diploma, sve niži nivo opštih znanja mladih koji diplomiraju, posebno onih koji idu da predaju u školama, kao i porast nepovjerenja u integrativne moć škole u postojećem sistemu vrijednosti.

Sjećanje na "zlatni vijek"

Univerzitet je oduvijek bio mjesto na kojem se sticalo znanje i ostvarivao individualni rast pojedinca. U prošlosti je ugled onih koji pružaju znanje bio nezavisan od toga koliko njihovo podučavanje odgovara tržištu i koliko je podložno komercijalizaciji. Ako je ikada postojao "zlatni vijek" u obrazovanju, onda je to bio period između 1950. i 1975. godine. Bilo je to doba kada su državni budžeti bili velikodušni, kada su naučnici i profesori imali dobre plate i kada se sektor obrazovanja širio. U međuvremenu, sve se radikalno promijenilo.

Reforma obrazovanja je krajem 20. vijeka postala jedan od temeljnih društvenih izazova u gotovo svim zemljama svijeta. Razloga je bilo mnogo, a jedan od važnijih svakako je i činjenica da je ukupna suma znanja koju je proizvelo čovječanstvo postala teško dostupna kroz klasične oblike podučavanja. Međutim, krajem prošlog vijeka je agendom GAT-a (General Agreement on Trade - Opšti trgovinski sporazum), a prema preporukama WTO (World Trade Organisation - Svjetska trgovinska organizacija), obrazovanje uključeno u "usluge", što znači da su tržišni mehanizmi postali principi regulacije i u ovoj oblasti. Zahtjev za uklanjanjem tržišnih barijera i za slobodnim tržištem u obrazovanju podrazumijevao je uklanjanje nacionalne regulative i praktično dozvoljavao da biznis-grupe preuzmu ovaj javni resurs i koriste ga za sebe. Kategorija "zapošljivosti" postala je temeljni oslonac reforme obrazovanja, koja se u svjetskim okvirima sprovodila posljednjih petnaest godina, a njen je krajnji cilj bio "konkurentnost na svjetskom tržištu". Pa ipak, jasno je da ciljevi obrazovanja ne mogu biti samo stvaranje radne snage, jer u tom slučaju nestaje čitav niz važnih ljudskih prava.

Sa agendama GAT-a, GATS-a i WTO, znanje je postalo nešto što se nudi, traži i prodaje na tržištu. Pri tom se sve više zapostavljala činjenica da je obrazovanje u isto vrijeme lični kapital, da je na posredan način nacionalni i nadnacionalni resurs, čija se cijena ne može lako izraziti novčanim ekvivalentom. Ono što su do tada regulisale države svojim promišljenim i mudrim odlukama, sada su počeli da regulišu tržišni mehanizmi. Tako su se stekli uslovi da obrazovanje kao opšte javno dobro najzad postane - privatno dobro. Oblast obrazovanja počela je da djeluje kao tržišni sistem, a probleme su rješavali službenici GATS-a ili WTO, kojima obrazovanje, inače, nije bilo ni zanimanje ni vokacija. Tako se izgubila fina nit tradicionalnih vrijednosti vezanih za obrazovanje i čitava skala posebnih ljudskih prava na različitost i na individualni ritam i djelovanje.

Dokumenti WTO iz 1998. sadrže i listu od 30 zemalja koje su postigle dogovor da trguju uslugama u obrazovanju. Najozbiljniji otpori ovom konceptu došli su iz zemalja EU, čak i do demonstracija uperenih protiv sistema akreditacije i standarda koje je podrazumijevao Bolonjski sporazum, a u saglasju s agendom GAT-a. Godine 2003. pojavila se i međunarodna peticija kojom se zahtijevalo izuzimanje obrazovanja iz GATS-a, ali je u isto vrijeme postojala i velika grupa zemalja koje su se zalagale za komercijalizaciju obrazovanja, očekujući u tom smjeru pomoć od svojih država, kao i od nekih svjetskih organizacija (na primjer: Global Alliance for Transnational Education - GATE; World Education Market; World Bank). Posebnu bojazan izazvala su predviđanja da se čak, u sporu oko poljoprivrednih olakšica između USA i EU i zemalja G22, upravo obrazovanje može upotrijebiti kao elemenat nagodbe.

Povratiti temeljne vrijednosti univerziteta

Nužno se nameće pitanje kako zaštititi kritičke javne prostore (kakvi su oduvijek bili univerziteti) od mehanizama tržišta, koje nije osjetljivo za mehanizme i potrebe individualnog rasta i sticanja znanja? Uslov za vraćanje univerzitetu njegove temeljne vrijednosti jeste povratak etičnosti, dostojanstva i hrabrosti. Sve su češća upozorenja da univerzitet mora sačuvati svoju interpelacijsku funkciju i da mora i dalje biti mjesto utopijskog promišljanja, jer su upravo iz takvog promišljanja i potekle građanske vrijednosti i slobode (da ne govorimo o različitim naučnim otkrićima u svim oblastima znanja). Utopijsko promišljanje je, međutim, gotovo zabranjeno u okviru neoliberalnog kapitalizma. Ipak, neutopijska liberalna patologija racionaliteta počela je da doživljava ozbiljne probleme, ali je u ovom vremenu ljudima još uvijek lakše da zamisle kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ipak, nova runda pregovora vezana za GAT već pokazuje da mnogi traže da se sačuvaju prava pojedinca u oblasti obrazovanja, a ne da se po svaku cijenu štiti tržište. Međutim, u međuvremenu su ojačali i lobiji kojima to ne odgovara, prvenstveno iz ekonomskiga razloga, naravno ne zbog želje da svijet bude bolje mjesto za život. Sektor obrazovanja u svjetskim okvirima vrijedi dvije hiljade milijardi dolara i to jeste primamljivo za sve kojima nije cilj da se ovaj novac i dalje drži u javnom, već da pređe u privatni sektor.

"Komercijalizacija" obrazovanja se, prirodno, najviše uočava u institucijama visokog školstva. One su prve postale preduzeća u kojima se prodaju robe i usluge. To ne znači da se obrazovanje ne može prodavati na principima etike. Najzad, širom svijeta djeluje mnogo univerziteta bez i najmanje državne pomoći, finansira se školarinama i ne može im se prebaciti da postupaju neetički. Naravno, pitanje je da li je obrazovanje takva vrsta robe koja mora biti dostupna svima bez obzira na to da li mogu da plate, ili treba da bude dostupna samo onima koji mogu da plate. Postoje još mnoge mogućnosti zloupotrebe obrazovanja. Može se, na primjer, zamisliti situacija u kojoj tržište traži ograničenu formu obuke za radnike, toliko da ih osposobi da obavljaju određeni posao, i da pri tom ostanu poslušni i pokorni. Obrazovanje u okovima tržišta lako može proizvesti čak i orvelovski svijet.

Zbog toga je sasvim razumljiva ozbiljna rezerva prema ideji o znanju koje se tretira kao roba i o univerzitetima kao o mjestima proizvodnje. Takva ideja žrtvuje mnoge vrijednosti visokog obrazovanja, koje zapravo nemaju cijenu. Jer, univerziteti najbolje služe društvu i pojedincima onda kada su slobodni da stupe u kritički dijalog sa dominantnim idejama i temama vremena. Svaki uspjeh tržišta je razlog više za oprez da mu se ne dopusti da definiše karakter univerziteta, kako ih ne bi uveli u "svijet bogate šutnje". Pitanje je, međutim, zašto ljudi sa univerziteta, kojima je ova materija suštinski najbliža, ne govore o ovim problemima. Nažalost, izgleda da postoji prećutni sporazum da zaposleni na univerzitetima ne pokreću ovakve kritičke analize, je mogu sebe dovesti u nezgodnu situaciju. I tu se pokreće temeljno etičko pitanje o tome do koje mjere je obrazovanje već žrtvovano tržištu.

PREDAVAČ - PRODAVAČ

Ukoliko se obrazovanje posmatra onako kako traži GATS, jasno je da postoji rizik da se ono komercijalizuje, da u toj oblasti određene nacionalne ili internacionalne grupe postanu prodavci, a zemlje u razvoju kupci čitavog seta različitih usluga. Tako regulacija obrazovanja kroz GATS može ugroziti suverenitet i autonomiju nacija i dovesti do kulturno-obrazovnog kolonijalizma.

U sistemu u kojem je obrazovanje roba, profesor prestaje da bude predavač, a postaje prodavač. Pošto učenik kupuje obrazovanje, onda on zahtijeva za svoj novac dobru ocjenu (ne nužno i znanje). Najranjiviji dio obrazovnog sistema je visoko obrazovanje, gdje se studenti pojavljuju kao kupci. U tranzicionim zemljama, kao što je naše, otvara se i široko polje za ulazak političkih struktura koje se bore da u studentima-stipendistima, odnosno kupcima, dobiju svoje buduće glasače. Opšta je pojava da zahtjevniji predavači gube studente, a birokratsko opterećenje koje za nastavnike znači Bolonja, ozbiljno utiče na radno vrijeme profesora. Naime, oni u bolonjskom sistemu moraju da odveć mnogo vremena posvete administriranju, a da malo ili nimalo vremena posvećuju naučnim otkrićima i istraživanju. Posljedica je stalno opadanje nivoa javnog obrazovanja i sve slabiji kvalitet znanja nakon diplomiranja. Najzad, studentima baš i ne mogu biti uzori administratori, već istinski naučnici i stručnjaci.

KA ETICI KVALITETA

Konferencija u Hrvatskoj pokazala je da u toj zemlji postoje ozbiljne snage koje su spremne da na dnevni red stave potrebu preispitivanja određenih rješenja u oblasti obrazovanja. Isticano je da tehnokratska mašinerija Bolonje ne smije prisiliti ljude da nastave proces za koji se već vidi da ne donosi boljitak u nekim temeljnim vrijednostima. Umjesto etike kvantiteta, karakteristične za tržište, treba se vratiti etici kvaliteta, koja je temeljna vrijednost u okviru individualnog rasta pojedinca i njegove ljudske potrebe da i utopijski promišlja svijet.

U priči o obrazovanju i tržištu postavilo se i pitanje školarina, a to je svakako inspirativno i za promišljanje ovog problema u crnogorskim okvirima. Kada se hrvatske školarine uporede ne sa svjetskim školarinama već sa prosječnim platama, onda se jasno vidi koliko je obrazovanje skupo. Stručnjaci su isticali da je besplatno obrazovanje za sve koji su za to sposobni prvorazredni državni interes. Umjesto toga, međutim, na djelu je izgradnja veleljepnih zdanja, iako je dobro poznato da "Harvard ne čini zgrada, već ljudi koji u njemu predaju". U Hrvatskoj se besplatno školovanje prebija po leđima nastavnika. Besplatnost postaje populistički mit, u kome zapravo, kao i u socijalizmu, ne dobijaju oni kojima je potrebno, već i oni kojima ne treba. U isto vrijeme, u Hrvatskoj, kao uostalom i kod nas, vodeći dio fakultetski obrazovanog stanovništva čine upravo nastavnici na različitim nivoima obrazovanja, a paradoksalno, upravo oni imaju manje plate nego što je prosječni lični dohodak građana. Zato se može reći da se besplatno obrazovanje prebija preko njihovih leđa, pa se prirodno nameće i zaključak da je potreban mnogo veći nivo socijalne i obrazovne brige za nastavnike, ukoliko želimo da škola ostane mjesto temeljnih ljudskih i građanskih prava.

Sistem spojenih sudova

U okviru prve dvije panel diskusije, bilo je zanimljivo prepoznavati iste probleme sa kojima se susreću gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije. Kada je riječ o odnosu obrazovanja i građanskog društva, pokazalo se da od okupljenih predstavnika jedino Slovenija i Crna Gora imaju koncept prema kojem je crkva odvojena od države, pa i od obrazovnog sistema. Na drugoj strani, gdje god je u škole uvedeno religijsko vaspitanje, bez obzira na tradicionalne vrijednosti koje ona, navodno, nudi, odmah su postali vidljivi brojni problemi kao što su negativan uticaj na opštu društvenu ravnopravnost, ugrožavanje suživota, razvoj dogmatizma, pa i ugrožavanje zdravlja zbog specifičnog stava crkve prema pitanjima seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Već tradicionalna pojava da se suštinske građanske vrijednosti najbolje ostvaruju u zemljama koje su imale protestantsku tradiciju, pokazuje se kroz slovenačka rješenja ovog problema. U Sloveniji, naime, postoji predmet koji se bavi uporednim proučavanjem religija, koji na osoben način doprinosi multikulturalizmu i prihvatanju Drugog.

Poređenje različitih rješenja vezanih za religijsko vaspitanje pokazalo je koliko je dobro što je i Crna Gora odoljela različitim pritiscima svojih vjerskih zajednica i uzdržala se od uvođenja ovog predmeta u škole. Više nego u drugim zemljama bivše Jugoslavije (osim Slovenije), u Crnoj Gori se sistemski radilo na uvođenju građanskog obrazovanja, a osmišljen je i niz izbornih "interventnih" predmeta koji doprinose sticanju različitih građanskih kompetencija potrebnih za aktivno učešće i uključivanje građana u društveni život. To, međutim, ne znači da u Crnoj Gori ima manje problema. Savremeni svijet je već odavno "sistem spojenih sudova", pa u Crnoj Gori možemo otkriti i neke još ozbiljnije probleme, naročito izražene onda kada se jedna mala i ekonomski osjetljiva zemlja suoči sa urušavanjem sistema vrijednosti u surovim vodama tržišta.

Zato je najzanimljiviji i najinspirativniji dio ove konferencije bio panel posvećen obrazovanju i tržištu. Svojevrsni podsticaj za otvaranje ove važne teme u Hrvatskoj bio je sve manji nivo opštih znanja, ali i "zapošljivosti" kod mladih ljudi koji su diplomirali čak i na tradicionalno dobrim studijskim grupama. Sasvim je sigurno da istu pojavu osjećaju sve zemlje bivše Jugoslavije, pa i Crna Gora. Razloge ovakvog stanja treba, između ostalog, tražiti u osobenoj sprezi koja je krajem prošlog vijeka nastala između tržišta i obrazovanja.

Mr Božena Jelušić

Ovaj članak je preuzet sa sajta lista "PROSVJETNI RAD"  - www.prosvjetnirad.cg.yu