(Ne)zastupljenost manjina
STAV
Indikator demokratičnosti i otvorenosti svakog društva jeste i stepen integrisanosti pripadnika etničkih manjina u državnim organima i njihovo pozicioniranje na najvišim pozicijama. Standardi zahtijevaju da odnos države prema manjinama treba da obuhvati konstelaciju i djelovanje od kvaliteta normativnog okvira preko pratećih institucionalnih manjinskih politika, pa do činjeničnog stanja u području položaja nacionalnih manjina i interetničkih odnosa u društvu. Doprinos postizanju ovog cilja treba da daju predstavnici vlasti, predstavnici manjinskih nacionalnih zajednica, predstavnici civilnog društva i medija. Manjinska prava predstavljaju mehanizam čija je funkcija zaštita pripadnika manjinskih zajednica od negativnih posljedica etnički pristrasne države. To znači da takva prava pripadnike manjina dovode u ravnopravan položaj sa pripadnicima većine pri čemu se pripadnicima većine ne proizvodi nikakva šteta. Okvirna konvencija u članu 15 propisuje da država koja ratifikuje ovaj dokument mora „stvoriti neophodne uslove za efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, socijalnom i ekonomskom životu i u javnim poslovima, naročito onim koji se njih tiču“. Takođe, Ustav Crne Gore pripadnicima manjina jemči pravo na autentičnu zastupljenost. A kakva je situacija u praksi? Na osnovu raspoloživih podataka i odnosa odgovornih prema ovom pitanju u Crnoj Gori možemo zaključiti da nam na putu ostvarenja demokratije nedostaju krupni i značajni koraci. Istraživanje koje je Inicijativa mladih za ljudska prava realizovala uz podršku FOSI ROM-a (istraživanje možete pogledati na web strani http://www.yihr.me/wp-content/uploads/2010/03/zastupljenost-etnickih-zajednica-u-državnim-organima-u-crnoj-gori.pdf), pokazalo je da etnička struktura zaposlenih u državnim organima nije u skladu sa etničkom strukturom u društvu. Taj nesklad se ogleda najviše kroz veliki broj zaposlenih Crnogoraca i mali broj zaposlenih pripadnika svih drugih etničkih zajednica. U nekim institucijama procenat zaposlenih Crnogoraca iznosi 89%. Najmanje zaposlenih u državnim organima ima pripadnika romske populacije. Predsjednik Nacionalnog savjeta Roma smatra da država nije kriva zbog takvog stanja i okrivljuje Rome zato što nijesu završili fakultete. Ipak, predsjednik nam nije objasnio kako je moguće završiti čak i osnovnu školu, a ne i fakultet ako živite u kartonskim kutijama, ako djeca spavaju i žive u prostorijama bez vode i struje i vrlo često ispod otvorenog neba, ako vam zabrane ulazak na proslavu nacionalnih manjina, ako morate prositi da bi ste se taj dan prehranili, ako vam učiteljica u prvom razredu odredi poslednju klupu da sjedite i ako vas pred cijelim odjeljenjem proglasi vašljivim djetetom, ako vam poruše kuće i onako lošeg kvaliteta i ako vam javno saopšte da nećete moći da se hranite u javnoj kuhinji. Odgovor je - NIKAKO. A kakva je situacija sa pripadnicima drugih etničkih manjina Bošnjacima, Hrvatima, Muslimanima i Albancima? Među pripadnicima drugih etničkih manjina postoji veliki broj onih koji su završili fakultete, ali za njih posla nema u državnim organima i institucijama. Jedan od Albanaca učesnika u istraživanju kaže da njegova supruga, iako je završila fakultet sa visokom ocjenom i govori strani jezik, ne može da dobije posao. Stalno aplicira na oglase i odgovori uvijek isti, nijeste primljeni. Moram spomenuti i etničku distancu koja je po svim istraživanjima, pa i ovom, izrazito visoka. Dovoljno je napomenuti da najveći broj crnogorskih građana ne može zamisliti Albanca ili Roma na čelu države. Smatram da na razumijevanju ove teme značajno bi bilo čuti mišljenja direktorke Uprave za kadrove, najviših funkcionera Vlade, kao i svih predsjednika Nacionalnih savjeta. S obzirom da se o ovoj oblasti gotovo nimalo ili vrlo malo govori i piše, bilo bi značajno povesti i šire javne rasprave na kojima bi se analizirali uzroci ovakve situacije te pronašli odgovarajući modeli za popravljanje situacije i dovođenje svih etničkih zajednica u ravnopravan položaj. Da zaključim, državne nadležne institucije moraju napraviti izbalansiranu zastupljenost pripadnika svih etničkih zajednica jer ovakva situacija vodi povećanju stepena nepovjerenja pripadnika manjinskih zajednica u državne institucije i samu drzavu. A kako se pojedini pripadnici manjinskih zajednica osjećaju, vidimo kroz stav jedne od učesnica u istraživanju: „Ja imam potrebu da budem prihvaćena onakva kakva jesam. Svuda gdje god da sam pošla van Crne Gore bila sam prihvaćena, a ovdje nijesam prihvaćena. Potreba mi je da budem prihvaćena takva kakva sam u mojoj Crnoj Gori. U tom smislu bogatija sam kada idem negdje van Crne Gore, nego kada sam u Crnoj Gori”. Što manje bude ovakvih rečenica, više ćemo imati pravo da se predstavljamo kao država multietničkog sklada i idealnog susreta tri civilizacije.
Milan RADOVIĆ, koordinator programa ljudskih prava YIHRa
Ovaj članak je preuzet sa sajta dnevnog lista "VIJESTI" - www.vijesti.me |