FORUM ŠKOLA EVROPSKIH INTEGRACIJA

Tema: "Ljudska prava kao evropska vrijednost"

Gost: dr Wiktor Osiatynski, CEU

Moderatorka: Sanja Elezović, izvršna direktorica FOSI CG

Prvo predavanje u okviru jesenjeg dijela Foruma škola evropskih integracija u organizaciji Centra za građansko obrazovanje, Centra za razvoj nevladinih organizacija i Evropskog pokreta u Crnoj Gori, a u saradnji sa Fakultetom političkih nauka i uz podršku Fondacije Institut za otvoreno društvo- Predstavništvo Crna Gora,  održano je 5. oktobra 2007. na temu "Ljudska prava kao evropska vrijednost”. Gost Foruma bio je dr Wiktor Osiatynski, profesor na Centralno-evropskom univerzitetu i član Borda Instituta za otvoreno društvo, kao i niza bordova posebnih inicijativa u okviru Instituta.

Na samom početku, Osiatynski je naglasio da je ova faza pridruživanju EU ključna za institucionalizaciju ljudskih prava."Proces pridruživanja EU je period u kojem se donose zakoni koji garantuju ljudska prava, u kojem se stvaraju trajne institucije i sudovi koji ih štite, te NVO koje nadgledaju njihovu primjenu, i stoga ne treba propustiti jedinstvenu priliku u kojoj EU posjeduje mehanizme prinude", rekao je on, naglašavajući posebno značaj civilnog društva u ovom razdoblju. "Ako ova šansa bude propuštena druge će teško biti jer, kada određena država postane članica EU, mehanizmi prinude više ne postoje", dodao je on, navodeći kao primjer trenutno stanje u Poljskoj u kojoj vlada krši Ustav, a EU nema mehanizam kojim bi mogla uticati na ovu situaciju.

Osiatynski je zatim govorio o istorijatu koncepta ljudskih prava i pitanju u kojoj je to mjeri evropska vrijednost, a koliko je vezan za SAD. Po njemu, postoje dva režima ljudskih prava: interni i međunarodni. Unutar međunarodnog režima ljudskih prava razlikuje tri kategorije: međunarodno pravo o ljudskim pravima (pravni instrument), međunarodne pokrete za ljudska prava i humanitarno pravo koje uključuje i humanitarne intervencije poput onih u Istočnom Timoru ili na Kosovu. Nejasna razlika i granica između ljudskih prava i humanitarnog prava često dovodi do velike konfuzije, tako da niko ne zna da li je humanitarna intervencija na Kosovu bila čin humanitarnog prava ili zaštite ljudskih prava, smatra Osiatynski. U internom/lokalnom režimu ljudskih prava, Ustav, sud i statuti predstavljaju mehanizme zaštite ljudskih prava. Dalje je detaljno objasnio mehanizme zaštite ljudskih prava unutar jedne zemlje, ali i situacije u kojoj ovi mehanizmi ne funkcionišu i kad je potrebno koristiti međunarodne instrumente.

Ljudska prava su postala jedan od elemenata međunarodne politike, a time su prestala biti najveća vrijednost, s obzirom da međunarodna politika obuhvata još mnogo elemenata, a nerijetko primjenjuje dvostruke standarde, ocijenio je Osiatynski. I tu su ponovo važne organizacije poput Human Rights Watch ili Amnesty International.

Osiatynski  je detaljno govorio i o razlikama između sistema UN i Savjeta Evrope, posebno se fokusirajući na ulogu Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura.

Priča o ljudskim pravima je priča o zakonu i o kršenju zakona, a humanitarno pravo i intervencija su problematičan koncept. Danas su ljudska prava sve manje bitna, dok raste značaj humanitarnog prava i humanitarne intervencije. Tome doprinose i moderni mediji koji nijesu zainteresovani za pravna pitanja i poštovanja pojedinih zakona, već za patnju i slike stradanja koje im povećavaju gledanost i prodaju program (8 od 10 fotografija koje su ove godine nagrađene bili su prizori smrti, razaranja, stradanja, ljudske patnje!).

On navodi da su tri osnovna razloga uticala na pad interesovanja za ljudska prava: terorizam, demokratizacija i međunarodna saradnja.

Osiatynski razlikuje dva koncepta borbe protiv terorizma: jedan koji želi protiv terorizma povesti rat (američki tj. Bushovski koncept), i drugi koji terorizam smatra kriminalnom djelatnošću (engleski tj. Blaireovski koncept). Ovo proizvodi različite odgovore na prijetnju terorizma: proglašenje rata protiv terorizma ili proglašenje terorizma kriminalnom aktivnošču protiv koje se treba boriti sudskim putem, a kako je to Osytinaki pojasnio različiti su uticaji i na sisteme vrijednosti.

On smatra paradoksalnom činjenicu da je i proces demokratizacije uticao na globalan pad interesovanja za ljudska prava. U autoritarnom ili diktatorskom sistemu ljudska prava uživaju mnogo širu podršku jer su ugrožena prava svih stanovnika, i svako može postati žrtvom. U demokratskim/demokratizirajućim društvima većina ljudi je sigurna, od države traži zaštitu od kriminala i mahom je neosjetljiva na kršenje prava manjinskh grupa.  

Treći elemenat je sama međunarodna situacija koja otvara pitanje: kako uticati na primjenu ljudskih prava poštujući demokratske standarde? Ne postoji nijedan efektivan mehanizam prinude na poštovanje ljudskih prava osim intervencije, ili su oni jako slabi, osobito danas kada se promijenio karakter i mobilnost kapitala.

Osiatynski je podsjetio da je 90-ih godina prošlog vijeka došlo do stvaranja dva međunarodna mehanizma koja su trebala doprinijeti zaštiti i unaprijeđenju ljudskih prava na globalnom nivou. Jedan je stvoren od strane NVO, a kasnije je taj program preuzeo Bush – tzv. Millenium Fund. U osnovu je bila ideja da međunarodna pomoć siromašnim zemljama bude uslovljena mjerom poštovanja ljudskih prava u tim zemljama. Stvaranje drugog mehanizma inicirao je George Soros. Mnoge međunarodne NVO zahtijevale su transparentnost različitih poslovnih i drugih projekata koji su mogli biti od globalne važnosti, kao što su monitoring eksploatacije nafte, objavljivanje podataka o cijeni po kojoj se kupuje nafta, itd. jer je jug sa svojim tzv. prokletstvom resursa doživio potpunu devastaciju uzrokovanu neodgovornom eksploatacijom resursa od strane bogatog sjevera u sprezi sa svojim korumpiranim vladama. Ovom mehanizmu je bila neophodna politička podrška od strane moćnih vlada, jer pritisak na multinacionalne kompanije uključene u ove transakcije nije mogla da izvrši koalicija nevladinog sektora.

Osiatynski ipak izražava uvjerenje da se može učiniti dosta, direktnim "mijenjanjem našeg okruženja, društva i vlada, a to znači da ukoliko vjerujemo da su ljudska prava zaista bitna, onda se moramo i boriti za njih. Nijedno ljudsko pravo nije zaštićeno samim tim što se nalazi u Ustavu, već samo stoga što su neki ljudi odlučili da ta prava koriste i da se bore za njih. A boriti se za njih ne znači samo pričati o njima. To znači i nadgledati njihovu primjenu, praviti izvještaje o njihovim kršenjima, izazvati vladu da se suoči sa tim problemima i stvarati široku podršku očuvanju i unapređenju ljudskih prava. Pravni put je dug i skup, ali je i efektivan." poručio je on.

(izvještaj Centra za građansko obrazovanje)